Aleksandar Vacić

Ti neki momenti, koji vrede.

Živeti napolju

Jednom sam se u životu ozbiljno pripremao da napustim Srbiju ali sticajem okolnosti do toga nije došlo. Tada sam bio još uvek samac, bez ozbiljnih veza i obaveza. Sada, sa porodicom koja uključuje dvoje male dece, emigracija je veliki izazov. Stoga nisam nešto ozbiljno razmišljao na tu temu, iako se moja država svesrdno trudi, gotovo svake nedelje, da mi da povoda za takve misli. U poslednjih šest meseci sam sticajem okolnosti dosta vremena proveo van Srbije. Prvo dve nedelje u novembru u Americi (Memfis, TN) a sada već gotovo dva meseca u Homburgu, Nemačka. Dve nedelje u vrlo čudnom Memfisu nije dovoljno za formiranje mišljenja o uslovima života. Dva meseca možda i jeste, mada sam u zemlji čiji jezik ne znam, pa je teško uklopiti se.

No, bez obzira na same uslove života, jedna razlika u odnosu na život u Srbiji je toliko očigledna da mi bode oči svaki put kada se vraćam. Dominantni atribut društvene atmosfere u Srbiji je nadrkanost. Lica ljudi na ulici, način ophođenja (pogotovo među mlađim svetom) u radnjama, javnom prevozu itd - neverovatno je koliko više agresivnosti i mračnjaštva opazim nego napolju. Ne mislim tu na subjektivnost, ono što konkretno doživim, nego prosto posmatrajući druge ljude.

Dok smo bili u Memfisu, valjda zato što je tamo sve nekako laid-back, psihički sam se odmorio i toliko opustio da to ne mogu ni da opišem kako treba. Koliko je to opušteno sam shvatio tek u povratku, kada smo čekali avion za Beograd, na poslednjem presedanju u Parizu. Obzirom da se ide za Beograd, logično je da naših ljudi ima najviše. I tako, u tih 40-tak minuta, desile su se dve simptomatične scene:

  1. Dolazi mlađi čovek, 25-30 godina i seda na stolicu u prvih par redova. Iza njega prilazi ekipa od 3-4-oro i kucne ga po ramenu. Ovaj skoči i pozdravlja ih sa “U bre, isprekidaste me! Gde ste, pička vam materina”. I silno se ne znam kako izljube i ispozdravljaju. Mislim da se psovanje čulo u tri susedna gatea.

  2. Avion nešto kasni, te objavljuju da će ulazak u avion biti 20min kasnije. Otprilike četvrtina prisutnih kreće sa (onako u brk) “e jebem vas spore”, “opet kasne jajare” i slične lepe stvari.

Na polasku iz Memfisa smo imali sličnu situaciju (avion kasnio 1h) i u čekaonici je jedina reakcija bila da ljudi nastave da čitaju časopise/iPad/Kindle, poneko otišao da se raspita za povezane letove i da li se može stići. I to je to. Kada smo išli u Memfis, presedali smo u Amsterdamu gde je aerodrom bio prepun zbog višednevne magle. Ogromni redovi za nove karte, čeka se po 2-3h. Niko se nije ni pobunio kada sam par puta presekao red za šaltere da bih pogledao nešto na info displejima. Ili da pitam gde mogu da odštampam karte pošto ih već imamo bukirane. Mogu da zamislim kako bi izgledalo u Beogradu.

Ili ne mogu da zamislim, sad više stvarno ne znam. Kad god se vraćam u Srbiju posle dužeg odsustvovanja, doživim priličan šok zbog nivoa opšte ljudske kulture. Najviše me poražava što su najgori upravo najmlađi, do nivoa da se zapitam da li želim da moji dečaci rastu u takvoj atmosferi. Svojim radom mogu porodici da obezbedim visok materijalni standard, ali okoliš u kome se živi…Što davno, onih odvratnih 90-tih, reče jedan poznanik pred kraj priprema za odlazak odavde: “džaba mi par hiljada maraka plate, kada za hleb i mleko treba da ustanem u 4 ujutro ili se cenjkam na pijaci”.

I tako, misli se roje glavom, dok se, nadam se za par nedelja, ne uputimo nazad u Srbiju.

# dodatak (15. mart, ‘12) Srđan je  u poslednjem komentaru poslao link ka kratkom intervjuu Zijaha Sokolovića RFE radiju. Zijah živi i radi u Beču i ovde govori o tome šta mu smeta i šta ga raduje kada se sretne sa Balkancima. Njegove reči toliko dobro sublimiraju ono što sam ja pokušao gore da napišem, da prosto to moram da zabeležim.

Veseli me ta, jedna vrsta načina na koji oni posmatraju svijet iz tog, ako mogu reći, nereda, je l’; i taj moj osećaj da ja neki neki određeni red koji sam već integrisao i asimilirao u sebe pokušavam da prebacim na njih a i dalje da budem kreativan.

Ono što mi se čini kod njih nesporazum, je da imaju taj jedan nered koji ne mogu da pretvore u lični red koji bi onda mogli da eksponiraju kroz zanimanja. Uvijek padnu na tom trenutku da taj njihov nered ipak prevlada određeni red koji im se donosi sa strane.

Ono što mi smeta u tom Balkanu, ako ga možemo tako nazvat’, je što su oni odlučili da vrijeme u kojem živimo organizuju prema samom sebi tako da puno vremena troše na stvari koje su na čekanju, na stand-byu; ne kreću se nigde a vrijeme prolazi.

Znači, ako je proba u 10, onda je u 10, je l’ i oni se već nerviraju što je u 10…što mora rano, što nije u pola 11, pa da popijemo kafu, ko da mora bit’ danas…

Često me zovu da radimo neke filmove pa kažu eto počinjemo 15. januara, recimo. Ja kažem ok, a oni - znaš šta, 17. ćemo. Ajde 19. E ne može, 21. ćemo…22. eto ujutro. Misle da su kreativni u svemu tome i onda iz svog ugla misle da su Austrijanci, gde ja recimo živim, da su hladni, da su suhi, da su ograničeni, da nisu kreativni, da nisu kao oni i tako dalje. I često mi kažu “pa šta živiš u Austriji, to tako sve sređeno, pa oni nisu prvaci sveta u ničemu” i tako dalje.

Ja kažem, to su ljudi kojima nikada nije palo na pamet da budu prvaci sveta ni u čemu. Oni imaju svoj život kao moj kabare. Oni imaju neki svoj svijet i ne bave se toliko stvarima da l’ će bit’ najbolji na svetu, da l’ će njihova zemlja bit’ najbolja na svetu nit’ da li će njihovi rukometaši…

Oni se ponekad raduju tome ali imaju ličnu tu radost, šta će da jedu, šta će da piju, šta će da čitaju, koje filmove da pogledaju, na neku izložbu da odu. Imaju drugačiju organizaciju života. A mi smo još u toj nekoj, kako da kažem, globalno nacionalističkoj ekspanziji - da mi svi uspijemo, da svi nešto postignemo. I kad svi postignemo, onda će svima jaja bit’ veća, sise će kod žena biti duže, deca će bit’ pametnija i biće besplatnih stvari, razumiješ. To što se plaćalo biće sve besplatno sad…

Ali čovek moram da zna da ima svoj život i ne možeš ti svoj lični život da prepustiš određenim strankama, nacijama, religijama ili partijama da bi uspeo.

 Eto, poslednja dva pasusa su dovoljna.